Odlične ocene u školi – garancija uspeha? 📚

Da li su vam roditelji govorili: “Vredno uči, imaj odlične ocene u školi, pa ćeš se posle lakše naći posao i imati dobru platu”?

Čak je i moj deka mami govorio: “Ako nećeš da učiš školu, ideš u Šašilovac da čuvaš kokoške”.

Mislili su da će nam tako povećati šanse da uspemo u životu. Tako što ćemo imati odlične ocene, završiti škole, zatim fakultet, a onda naći siguran i stabilan posao.

Ponavljali su nam ono što su i njima govorili njihovi roditelji.

Ali vreme se promenilo. Ti saveti danas ne piju vodu.

Siguran i stabilan posao? To danas skoro da ne postoji.

Kako je danas sa ocenama

Kao što ste već verovatno primetili, odlične ocene nisu garancija uspeha. To što neko zna da uči, ne znači da će sutra znati da se obogati. Tako obično biva da na kraju petičari rade za tojkaše ili oni sa završenim fakultetom za one bez fakulteta.

Samo da se ogradim i kažem da sam ja bila taj petičar i uvek među najboljima u školi. Fakultet sam završila u roku, a zatim i master sa prosekom preko 9,5. Ono što sam posle uvidela je da sam radila uglavnom za ljude koji nemaju završen fakultet. Takvi ljudi su zato znali o biznisu i kako da okupe pametne ljude da rade za njih. Više o ovome pisala sam u tekstu plemena i lideri.

Dakle, svi mi koji smo bili vredni đaci sa odličnim ocenama i po redu završavali škole, imamo taj neki ustaljen i duboko usađen šablon da tako treba. Imaj što bolje ocene, završi školu pa onda i fakultet. Zaposli se, polako napreduj dok ne dođeš do tamo neke pozicije. Međutim, kako ti se povećava plata, tako ti se povećavaju i troškovi i u suštini si uvek na istom. Posle dođu i deca pa moraš još više da radiš i tako. Vrtiš se u krug. Usput, za sve te godine osediš od stresa i zaradiš neku crkavicu sutra za penziju da jedva preživiš. Ili te strefi neka bolest od nagomilanog stresa, pa i ne doživiš penziju.

Nagrada za dugogodišnji naporan trud i rad

Što se mene tiče, ne mogu baš da zamislim da mi 2-3 nedelje godišnjeg odmora budu jedina sreća u životu, niti da me zarobe u nekoj kancelariji svaki dan od 9 do 5 (a često i duže). Probala sam i shvatila da nije za mene.

Ako samo naporno radiš da bi jednog dana odmarao u penziji kad ćeš da živiš? Uostalom, penzioneri u zemlji Srbiji izgledaju tužno. Izgledaju kao da čekaju još samo da umru. Ni nalik onim strancima penzionerima koji putuju po svetu i veselo šetkaju Knez Mihailovom.

Zašto onda većina ljudi misli da je ovo pravi put i da tako treba?

Čini mi se da je većina ljudi nesvesna. Rade i misle na površnom nivou življenja.

Ljudi mi često kažu da sam nerealna kad im kažem koliko želim da zarađujem i kako želim da radim i živim. Kada vam neko kaže “To ne može tako” iako jednim prstom pokazuje ka vama, sa tri prsta pokazuje ka sebi.

To ne znači da ja to ne mogu, nego da oni ne mogu. Ja imam svoj put, a oni koji ne veruju da postoji drugačije, za njih nikad neće ni postojati. Oni će slediti svoj ustaljeni šablon.

4 kvadranta sticanja novca

Bacite pogled na ovu sliku:

Kada je ukinuto ropstvo, bogati su osmislili platu.

Sa leve strane imate zaposlene. To su ljudi koji rade za platu i oni koji rade za sebe, ali moraju da rade da bi zaradili novac. Sa desne strane imate bogate, to su ljudi za koje drugi ljudi rade kao i oni za koje novac radi.

Evo šta je rekao jedan vlasnik biznisa: “Kažu da eksploatišem ljude, jer im dajem male plate. Ne eksploatišem ih ja, nego oni sami sebe. Oni se plaše, ne ja.

Ono što pojačava strah je neznanje

Znanje vam daje izbor.

Sistem je osmišljen da se bogati još više bogate. Oni koji vode igru verovatno utiču i na naš obrazovni sistem, jer znanje je moć. A moć ne može biti data svima. Većina ljudi ipak mora da radi za druge, kako bi se manjina bogatila na njihov račun.

Nego da se vratimo na školu

 

Škole uče đake da se takmiče, a ne da sarađuju. Mene ne zanima me da li je neko bolji od mene i da li ima odlične ocene ili ne. Sve što me zanima sam ja. Kakva sam bila, kakva sam sada i kakva želim da budem. Ne želim da se poredim sa drugima. Svako ima svoj put.

Zašto nas u školi ne uče timskom duhu? U školi je svako usmeren na sebe i svoje ocene. Pomoć drugome na kontrolnim vežbama se kažnjava. U stvarnom životu nije tako. Da bi uspeo, treba ti dobar tim, jer niko nije za sve i niko ne zna sve da radi.

Sve što smo učili o istoriji, geografiji i ostalim predmetima danas možemo naći na Internetu i savladati za mnogo kraće vreme. Na YouTube-u možemo naći gomilu snimaka iz koje god oblasti želimo.

Danas imamo i razna nova zanimanja. Ljudi zarađuju novac od Interneta, YouTuba, Instagrama itd. Upravo ti ljudi često dobijaju pitanja od svog okruženja: “Kad češ da nađeš neki normalan posao?”

Šta je normalan posao? U nekoj firmi od 9 do 5? 

Ako smo mogli da provedemo godine učeći o književnosti, slikarima i pesnicima zašto nas npr. nisu učili kako da sačuvamo novac za penziju kad penzije neće ni biti dok mi ostarimo?

Zašto nas nisu učili kako da vodimo lične finansije? Zbog toga danas većina ljudi zna samo da potroši novac.

Ne uče nas kako da pregovaramo, kako da damo konstruktivni fidbek, kako da pravilno komuniciramo i izražavamo svoja osećanja. Zašto nas ne uče stvarima koje će nam zapravo zaista trebati u životu?

Razlika između bogatih i siromašnih

 

 

Siromašni

Bogati

naprono rade za novac

novac naporno radi za njih

rade po satu i za platu. Biraju da budu plaćeni na osnovu vremena.

nesrazmerno više zarađuju u odnosi na to koliko rade. Biraju da budu plaćeni na osnovu rezultata.

Nemaju pasivne prihode

Imaju pasivne prihode

Nemaju puno para, a puno troše

Imaju puno para i troše mali deo toga

Kupuju troškove (stvari kojima će padati vrednost)

Kupuju aktivu (stvari kojima će verovatno skakati vrednost) 

Veruju da im se život dešava

Veruju da upravljaju svojim životom

Gledaju kako da potroše novac

Gledaju gde da insvestiraju novac

Razmišljaju na malo 

Razmišljaju na veliko

fokusiraju se na svoje zarade

fokusiraju se na ukupnu vrednost

Ne znaju da upravljaju novcem

Odlično upravljaju novcem

Strah ih zaustavlja

Deluju uprkos strahu

Misle da sve već znaju

Konstantno uče i napreduju

Zaključak

Ja ne kažem da ne treba da idete u škole i na fakultet. Ja ne kažem da obrazovanje nije važno. Naprotiv, obrazovanje i znanje su jedna od najvažnijih stvari u životu! Ali obrazovanje nije samo klasična škola. 

Idite u škole, ali ne ograničavajte svoj um.

U današnje informatičko doba znanje je dostupno na raznim stranama, ali ne znaju svi da ga traže i uklapaju.

Najvažnije stvari koje sam naučila u životu, naučila sam ih kroz iskustvo i neformalno obrazovanje.

Iskreno vam savetujem da izdvojite minimalno 10% svojih prihoda u vaš fond za edukaciju. Koristite taj novac za knige, kurseve, radionice i obavezno savladajte marketinške i prodajne veštine.

Džaba što si super slikar ako niko nije nikad čuo za tebe jer ne znaš dobro da se prodaš i ispromovišeš. Ili što si vrhunski pisac, a mnogo lošiji pisci se prodaju 100 puta bolje od tebe jer ne znaš ništa o marketingu i prodaji. Uspešni ljudi znaju dobro da predstave svoje vrednosti.

Ovo je i jedan od razloga zašto sam i sama pokrenula seriju radionica gde želim ljudima da prenesem neke od  veština kojima nas ne uče u školama, a koje su svima potrebne, bez obzira na odabranu profesiju.

Svet se menja, ali formalno obrazovanje se ne menja u skladu sa njim.

Učenje nije samo pričanje, predavanje i slušanje. Vaša istinska italigencija i genijalnost će se pojaviti kada počnete da radite stvari, kada budete radili ono u šta zaista verujete da treba da se uradi i kada vam niko ne bude govorio kako to da uradite.

Svi imate dva velika dara – vaš um i vaše vreme.

Iskoristite to.

Želim vam puno sreće na vašem putu! 

 

*Članak je inspirisan knjigama Roberta Kiosakija. Njegove knjige možete naći u Finesi. Ako kupujete online uz kod “Janja” ćete dobiti popust.